Chuao: sveta zemlja venezuelanskog kakaa
U 17. i 18. stoljeću porobljeni Afrikanci dovođeni su na središnju obalu Venezuele kako bi radili na plantažama kakaa u vlasništvu španjolskih kolonizatora i vjerskih redova.
Mnogi su bježali s pristupačnijih plantaža u udaljena mjesta poput doline Chuao, okružene planinama i povezane s morem samo malom plažom.
Geografska izoliranost činila je Chuao idealnim utočištem jer su kolonijalne snage teško slale pohode za hvatanje bjegunaca.
Ondje su već postojale male plantaže kakaa Criollo koje su dijelom obrađivali domoroci dobro upoznati sa zemljom. Odbjegli robovi i domorodačko stanovništvo povezali su se u posebnu afro-domorodačku zajednicu s vlastitim načinom života.
Imali su znatnu samostalnost. Uzgajali su kakao, davali danak u robi i čuvali običaje.
Ropstvo je u Venezueli službeno ukinuto 1854., ali prijelaz je u Chuaou bio lakši nego drugdje. Zajednica je već bila organizirana i zajednički upravljala proizvodnjom kakaa.
Kakao im nije bio samo sredstvo preživljavanja, nego temelj slobode. Njegova vrijednost omogućavala je razmjenu za sol, alat i odjeću bez povratka u ropstvo ili podaništvo.
I danas je kakao srce Chuaa: simbol otpornosti, identiteta i neovisnosti, nasljeđe rođeno iz borbe i njegovano zemljom.
To me posebno iznenadilo nakon preseljenja u Sloveniju: ceremonije kakaa su posvuda! Neobično je kako se ljudi pri istraživanju duhovnosti okreću nečemu egzotičnom.
A u pravoj zemlji kakaa poput Chuaa ljudi ga poštuju i svakodnevno s njim rade, ali ceremonija kakaa nema.
