Naša priča: između palente i arepa
Bila je 1947. kad je obitelj Žibert stigla na venezuelansku obalu…
Moja „Abu” (abuela – baka), tada desetogodišnja djevojčica, nije znala jezik i odjednom se našla u dalekoj, vrućoj i bučnoj zemlji. Bila je to velika obitelj koja je mnogo prošla, a malo imala. Ali ako nešto povezuje Venezuelance i Slovence, to je otpornost.
Rat na koji nisu mogli utjecati otjerao ih je iz domovine i prisilio na prilagodbu tropskom životu.
Venezuela je tada bila na gospodarskom vrhuncu, najveći izvoznik nafte na svijetu. Caracas se brzo širio uz reforme vrlo napredne za svoje vrijeme.
No bogatstvo su pratile diktature i borbe za vlast. Krajem devedesetih venezuelansko je gospodarstvo počelo ozbiljno propadati…
Godine mojeg rođenja, 1999., započela je diktatura koja je i danas s nama.
Moja baka snažna je, lijepa i inteligentna žena. U najboljim godinama bila je visoka, bujne svijetlosmeđe kose i očiju koje su čas bile sive, čas plave. Imala je vitak gornji dio tijela i široke bokove – pravi prizor za Venezuelance.
Bila je marljiva i pažljiva s ulaganjima, oblikovana poukama i ožiljcima rata: „Štedi”, „Troši malo, bez luksuza”. Jednostavna žena.
Najviše od svega željela je djecu.
U prvom braku sa slovenskim doseljenikom to nije bilo moguće. U drugom braku, s Venezuelancem sa sela, rodili su se moj otac i stric.
Nakon cijelog života u Venezueli, španjolski joj je postao prvi jezik. Ja sam najstarija od četiri djevojčice, a pričaju da je Abu, kad sam se rodila, dala otkaz kako bi se brinula o meni.
Naučila me čitati i pisati onako kako je i sama učila: španjolski za doseljenike, strog i uredan. Obrazovanje u Venezueli nije bilo najbolje, ali baka mi je dala temelje zahvaljujući kojima danas pišem ovaj newsletter. Jasno se sjećam kako sam joj sjedila u krilu u vrtu i vježbala izgovaranje interpunkcijskih znakova.
Djetinjstvo mi je bilo puno palente, kupusa, kobasica, krumpira i mnogih „čudnih” juha, uz pjesme „Marko skače” i „Angelček varuh moj”.
Odrastala sam gledajući slike Triglava, runolista i Bleda, zamišljajući zelenu zemlju dvoraca i zmajeva.
Kad je slovenska vlada 2019. objavila da svi potomci Slovenaca imaju pravo prijaviti se za repatrijaciju, stigla je moja prilika!
Program je obećavao podršku pri povratku u domovinu predaka, ali zime i jezik plašili su i najhrabrije. Mene ne! Prijavila sam se 2019., a onda je došao COVID… Život je tekao dalje i nakon mnogo upornosti
S 24 godine napustila sam tropski život i došla u ovu zelenu, hladnu zemlju dvoraca i zmajeva.
Kakav neobičan jezik, ali kako lijepa zemlja! Stigla sam ljeti, taman da se postupno prilagodim klimi. Čudne juhe ovdje nisu bile čudne, a jelo se i nešto osim palente! Vole marmeladu… ali gdje je riža? Cijeli tjedan jedu krumpir…
Prilagodba nije bila laka. Osjećala sam se vrlo usamljeno i drukčije, ali znala sam da je, poput godišnjih doba, i to dio mojeg rasta.
Prošla je godina i mnogo se promijenilo, ali cilj je ostao isti kao kad sam uzela dva kovčega i poljubila mamu za rastanak:
„Želim Sloveniju moći zvati svojim domom, baš kao što će Venezuela uvijek biti moj dom.”
Rosa | CocoBee
