Povratak kući | Venezuela
Ništa se nije promijenilo, a sve se promijenilo.
Isti miris dima koji obilježava Caracas prati me dok hodam ili spustim prozor automobila. Isti susjedi… Tu i tamo nova trgovina ili drukčiji detalj, ali ista srž. Poznata vrućina, stalna buka autobusa, truba i zabava do kasno u noć. Iznenađuje me ljubaznost ljudi i toplina njihovih glasova.
Ovaj je dolazak obojen nostalgijom: radost susreta s roditeljima nakon 16 mjeseci pomiješana s tugom jer ih nalazim slabije i tužne. Baka, suznih očiju, govori: „Ne mogu vjerovati da stojiš ovdje”, grleći me i ljubeći. Zatim dodaje: „Voljela bih da su okolnosti drukčije. Tako si lijepa, moja mala princezo María Laya.”1
Mama priprema svoje uobičajene arepe, ali ovaj put u receptu ima i suza. Baka pokazuje fotografije i plače zbog neizvjesnosti. Mogu ih samo grliti i uživati u jelima koja pripremaju – iako začinjena tugom, nose njihov jedinstven okus. Pokušavamo vježbati slovenski; pričam što sam naučila i vidjela pa se nakratko preselimo u drugu stvarnost.
Iz zvučnika ljekarne čuju se gaite2 i poželim zaplesati. Nasmiješim se pogledavši mamu. Jesam li narasla? Zašto se s godinama smanjujemo?
Na benzinskoj postaji zaposlenik priča o vrućini i plaži. Pokušao mi je laskati komplimentom, što je u našoj kulturi često, premda nije uvijek ugodno, ali uspio me nasmijati.
Otvaramo trgovinu koja me hranila cijelo djetinjstvo. Čudan je osjećaj: toliko je dala, a tako malo dobila zauzvrat.
Kad god mogu, izlazim na sunce. El Ávila oduzima dah. Zbog promjene vremenske zone budim se rano, puna energije. Malo me strah tako rano sama krenuti na Sabas Nieves, ali odlučno se odijevam i ipak idem. Vozim poznatim ulicama – je li uvijek bilo toliko stabala manga? Zelenilo je tropsko, gotovo džungla. Ljudi me pozdravljaju, muškarci gledaju i dobacuju. Razmišljam zašto su takvi, što ih je oblikovalo.
Tuširam se u staroj kupaonici i smijem se istom starom nezadovoljstvu zbog nepraktičnog mlaza vode.
Opet se sjetim pouke iz dviju nomadskih godina: nije toliko važno gdje ste, nego ljudi koji mjesto čine posebnim. U gradu sam u kojem sam rođena i odrasla, koji me mnogo naučio i koji sam odlučila voljeti unatoč svim teškoćama. Danas je neobično biti ovdje: mješavina osjećaja i novo poglavlje naše priče. Moja mala Venecija, u još jednoj pustolovini sa mnom.
A sad nešto drugo… Oduševljene smo prijemom Woodfire svijeće. Od naše tri svijeće, ona je prošla najviše razvoja i testiranja. Broj i vrsta fitilja, količina i omjer voska u odnosu na posudicu te mirisi koji nadopunjuju prirodnu aromu pčelinjeg voska – bio je to dug proces pun povjerenja.
Mnoge od ovih priča napisane su rano ujutro, dok je vani još bio mrak, uz pucketanje drva i nježan miris bora ili slatkoću vanilije, koji su me podsjećali da je prerano za kavu, ali pravo vrijeme za čaj.
Hvala na povjerenju!
Rosa | CocoBee
1 „Princeza María Laya” nije široko poznat povijesni ili književni lik, ali naziv djeluje povezan s folklorom i tradicijom Latinske Amerike. To je nježan nadimak kojim baka ističe moju domorodačku ljepotu, blagost i povezanost s korijenima, kao i način na koji me vidi.
2 Venezuelanske gaite tradicionalni su glazbeni žanr iz savezne države Zulia, posebno popularan u božićno vrijeme.
